U sedmoj godini života u većini kultura pred djecu se stavljaju novi zahtjevi. U primitivnim društvima obično se od njih zahtijeva da savladaju upotrebu jednostavnog oruđa, a u razvijenim se podvrgavaju formalnom školovanju. Polazeći u školu, dijete dobiva prvu javnu ulogu – postaje učenik. U školi se događa susret djeteta i društva. Kako dijete ulazi u ulogu učenika? Prije svega prihvaćajući određena pravila. Pravila se odnose na sve aspekte ličnosti: na ponašanje, mišljenje, osjećaje.

Škola je institucija kulture, ona prenosi kulturno nasljeđe jedne zajednice. Prenoseći društvene vrijednosti, škola uspostavlja standarde normalnog i poželjnog. Djeca u školi usvajaju različita znanja i činjenice, ali i tehnike mišljenja i rješavanja problema. Zbog toga je organizirano i sustavno obrazovanje izvor razvoja, a ne samo mjesto usvajanja skupa informacija.

Premda je kultura čovjekovo djelo, ona oblikuje i omogućuje funkcioniranje ljudskog uma. To je razlog zašto razvitak djece ne može dostići svoj vrhunac bez školovanja. Djeca koja ne pohađaju školu ne razvijaju sve vidove mišljenja dostupne čovjeku i ne iskazuju svekolike intelektualne mogućnosti kao djeca koja su se obučavala u školi.

Sve nam ovo govori kako škola ima golem utjecaj na djetetov razvoj i kako školsku situaciju, ali i način na koji roditelji kod kuće pomažu djetetu u učenju, valja dobro osmisliti.

Postavlja se pitanje kako djeca doživljavaju školu, sebe, odrasle, svijet oko sebe. Djeca najbolje govore o tome. Ova knjiga nastala je na osnovi dječjih samoopisa pa se može reći kako je pisana zajedno s djecom.

(iz recenzije izv. prof. dr. sc. Slavke Galić i izv. prof. dr. sc. Nine Pavlin-Bernardić)